Propovijedi mons. Želimira Puljića

1. Živimo u vremenu silnoga napretka znanosti i tehnike koja je stvorila zapanjujuće i čudesne stvari. Iako pred tim fenomenom ljudska pamet staje, uviđamo i spoznajemo kako ta ista znanost nije kadra pružiti odgovore na posljednja pitanja života. Crkva u tom vidu ima jednu brzinu više i ne povlači se s pozornice svijeta. Ona neumorno, javno i otvoreno iznosi Isusov nauk koji ima ne samo vjersku, već i općehumanu vrijednost. Na taj način Crkva pokazuje kako je bila i želi ostati čuvaricom otajstava koje je Bog objavio u Isusu Kristu i njoj povjerio. U tom kontekstu otkrivamo koja je uloga teologije i religije.  Za vrijeme teološkog studija uglavnom smo orijentirani na ono „što ćemo sutra raditi“, kao i „na one kojima ćemo prenositi Božju Riječ“ putem katehizacije i evangelizacije. Studij teologije, međutim, pomaže nam u osobnom i vjerničkom rastu i dozrijevanju na tri klasična načina teologije duhovnosti koje se nazivalo: „Via purgativa -raščišćavanje, via illuminativa -rasvjetljavanje i via unitiva sjedinjenje”.

Ovaj „troplet teologije duhovnosti” dao je povoda Gustavu Jungu da ustvrdi „kako između religioznog iskustva i duševnog zdravlja postoji dobra povezanost”. Jer, veli on, „među mojim pacijentima, koji su prešli srednju životnu dob, nije bilo  ni jednog jedinog, čiji konačni problem nije proizlazio iz religioznog stava. Potaknut ovim Jungovim mislima psiholog H. Schulz bio je napisao „da su velika duhovna strujanja izliječila ili spriječila više nervnih problema i teškoća, nego djelovanje brojnih neurologa i psihijatara svijeta”.  Budući da su se „paralelno s padom religioznog života, i neuroze vidljivo umnožile”, on smatra da „religija može biti dobar ljekoviti sustav i za duševne poteškoće i patnje”. Može li doista „ranjenom čovjeku” pomoći vjera i religija na putu njegova uzrasta?!

2. Ima jedna činjenica koju ne može protumačiti nijedna znanost iako je u povijesti tako očita. Čovjek je, naime, u sebi, u svojoj etičkoj dimenziji, duboko ranjeno biće. Ranjen je u svim svojim nutarnjim moćima: razuma, slobodne volje, srca i savjesti. No, on je spašen i otkupljen o čemu se posebice studira u teološkom traktatu „de Deo creante et elevante”, o Bogu koji stvara, a nakon prvoga grijeha i pada, diže i obnavlja. Zbunjeni smo, međutim, činjenicom što je čovjek sklon zlim nagnućima, pa ga je „lakše pokvariti, nego odgojiti da bude uistinu dobar”. Zavodnici svijeta imali su tako puno uspjeha pa se uvijek pitamo zašto je to tako?! Zašto je lakše rušiti, nego graditi? Uz one poznate tri duboke rane, koje sveti Ivan opisuje u obliku „požude tijela, požude očiju i oholost života” (Iv 2,16), postoje i iracionalne ideje koje neki psiholozi sažimaju u tri plača:

     - Plač nad sobom: „Jadna mene, ja sam uvijek crna vrana”.

     - Plač nad drugima: „Drugi su loši, nemilosrdni i krivi za moje neuspjehe”.

     - Plač nad svijetom i životom: „Strašno je to što nam svijet i prokleta sudbina nanose”.

Ne bi bilo dobro zaustaviti se na ovom pesimističnom pogledu i zaboraviti da smo ne samo „ranjena i plačljiva”, već i spašena bića. Mi smo posinjena djeca Božja i još se nije očitovalo što ćemo biti. Kad Isus traži da „budemo savršeni kao Otac na nebesima” (Mt 5,48), On želi da u životu očitujemo plodove Duha koje apostol Pavao opisuje kao „ljubav, veselje, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost i uzdržljivost” (Gal 5,16-26).

3. Poželio bih, poštovani profesori i studenti da vas ovaj Duh Gospodnji tako „zgrabi i preobrazi” da budete kadri mijenjati sebe i svijet oko sebe; posebice putem molitve, slušanje Božje riječi, slavljenja i zahvaljivanja, te podnošenja patnji za Krista Gospodina. Imajte u vidu ako vas Duh Gospodnji „zgrabi”, bit ćete usredotočeni uglavnom na bitne stvari, a ne na prolazne, nevažne i sporedne. Svijet i njegove probleme promatrat ćete „sub specie aeternitatis”, pod lupom vječnosti.

A Duh Božji pomoći će vam da budete „ozbiljni radnici” i „kovači vlastite sudbine” tako da vas ni laskanje, ni kritika neće moći pomutiti u vašem rastu i razvoju.

Kao Velikom kancelaru drago mi je kad „jedni o drugima dobro mislite i dobro zborite“ (pa zar može biti drugačije među „svetim l judima i u svetim prostorima“?!). Poželio bih da u velikoj pomutnji koja vlada u svijetu gledom na etičke i druge vrjednote, za vas se mogne kazati da „posjedujete izvrsnu jasnoću u pogledu onoga što je moralno dobro, a što zlo“. U prve kršćane, kako pišu stari pisci, upirali su prstom i govorili „gledaj samo kako se ljube“. Očekivati je da se i za vas, poštovani profesori i studenti, koji studijem svetih znanosti „dodirujete izvore svetosti“ mogne kazati da ste normalna čeljad koja „hodi putovima Božjim“.

Neka vam uz današnji dana srce pjeva od radosti što ste izabrali ovaj studij koji bi vas trebao osposobiti da “drugima samo dobro činite”, a povjerene zadatke odgovorno izvršavate.

4. Čestitam, poštovani dekane prof. Bilokapiću, Dan Fakulteta Vama i svim profesorima, studentima i drugom osoblju koji čine sastavni dio ove važne crkvene ustanove na jugu Hrvatske. Osobitu čestitku danas upućujem vama, poštovani studenti i studentice koji ćete primiti diplome kao potvrdu zauzetog truda i rada s uspješnim završetkom akademskog hoda.   

Euharistijskim slavljem zahvalili smo Bogu za silna djela koja već sada izvodi preko nas, pa mu i sada na početku ove prigodne akademije s Marijom ponavljamo: „Velika nam djela učini Svesilni. Neka je sveto ime Njegovo”. Uz srdačan pozdrav i zahvalu Bogu za ovaj susret, želim ugodno akademsko zborovanje!

✠ Želimir Puljić, Apostolski Upravitelj

Splitsko-makarske nadbiskupije

Dan Fakulteta 11. 05. 2023.